Ne sjećam se kad sam, a bilo je davno, prvi put čuo za Rilski manastir. Znam da sam ne jednom naišao na nekog ko je bio u Rili, a u neko doba mi se počelo činiti da su manastir vidjeli svi osim mene.

Po Bugarskoj ima doslovno na stotine manastira; kud god kreneš, nabasaš na neki, u nekim čaršijama i oko njih i na po nekoliko. Samo jedan je, međutim, slavni Rilski manastir, još 1983. godine uvršten na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.

I najradije bih pravo na tu stranu, ali – a usput su, kad se u Kočerinovu skrene s glavne ceste, kojih pola sata vožnje prije manastira – kako proći pored Stobskih piramida? Stob je ustvari stup, a ovdašnji stupovi su zemljane figure, nešto slično onima u srpskoj Đavoljoj varoši. Neću ih, međutim, vidjeti; odustajem nakon što mi mještani kažu da treba pješačiti sat vremena i da se znatnije ne razlikuju od onih u Melniku, koje – ovdje je to, ako nisi ptica i nemaš dron, teško moguće – vidjeh gotovo iz ptičje perspektive. Potvrdit će mi to i djevojka na ulazu u kompleks, gdje se neki od stupova već vide i za mene je to „Melnik 2“.

To ne znači da neću prošpartati uskim uličicama Stoba, oivičenim trsovima vinove loze što blaže melemom hladovine u ovom za mene prevrućem svijetu. Na glavnom seoskom trgu vidjet ću bugarskog partizana na trometarskom postamentu, spomen-česmu poginulim u Balkanskim ratovima, a malo od izlaza iz sela i trojicu dopadljivo ureljefljenih heroja Drugog svjetskog rata. Kao da se ovdje samo ginulo, a nije, ili su se Stobljani slabo molili u bijeloj crkvi svetog Prokopija, jedinoj posvećenom njemu, kaže mi jedna baka, u cijeloj Bugarskoj. Uz crkvu, zavirujem i u jedan etno-restoran s kravljim zvonom iznad kapije te fotkam nekoliko starih kuća oslikanih zemljanim piramidama i to je to.

Inače su piramide iliti stupovi nastali – stara i česta legenda – od svatova. Elem, poveli svatovi iz obližnjeg sela Kolibite mladenku pod velom, a vjetar, kad su stigli u sadašnji Stob, puhne i otkrije mladenki lice. Mladoženja – ponijelo ga, k'o jadno muško – ne odoli i krene je poljubiti. Mora da se sve desilo davno, davno, davno, čim je to, poljubiti mladenku prije vjenčanja, bio veeeliki grijeh, uglavnom se i mladenci i svatovi iste sekunde okamene. A baš su, kontam, bili visoki, čim ima i stupova od 12 metara.

M.J. | Bljesak.info / Stob, detalj

Naravno da ću zastati i u gradiću Rila. Prilično siv, uvijek i sav u sjeni dvadesetak kilometara udaljenog manastira. Jedina veća zgrada je Općina, s bankom u prizemlju, i mjenjačnicom – ulaznice za pojedine segmente Rilskog manastira nisu baš jeftine. Pored nje turistički ured, jer manastir nije jedino odredište, stotine četvornih kilometara okolnog područja dio su nacionalnog parka Rila, najvećeg u Bugarskoj, koje uključuje oko 120 glacijalnih jezera, s Rilskim jezerima kao najpoznatijim, nekoliko rijeka, među njima i Iskar, najdužu bugarsku rijeku, te Maricu, najdužu rijeku na Balkanu, kao i Musalu, 2925 metara visok planinski vrh, najviši na Balkanu. O stotinama endemskih biljaka, životinja i koječega neću, otišlo bi se predaleko, radije ću spomenuti da je dio parka i poznato skijalište Borovec, najstarije u Bugarskoj, s 20 staza, prvotno osnovano kao lovište bugarskih kraljeva, dvaput i domaćin utrka Svjetskog kupa u alpskom skijanju.

Sve se to nađe na brojnim turističkim panoima u Rili, a sivilo najžešće razbijaju čitave izložbe radova ovdašnjih majstora za izradu suvenira; poredali ih po parkinzima, pločnicima, ledinama i poljanama, stotine zeka, kućica, vjeverica, gljiva, konjića, kola, roda… u više boja i nijansi nego što ih ima photoshop. Uz njih i ukrašeni tanjuri, zdjele, čanci i drugo, mahom drveno posuđe. U gradiću bilježim još samo jedno poprsje: arhitekt i drvorezbar Aleksi Rilec naći će svoje mjesto u opisu manastira.

Sad mogu uz rječicu Rilu, oko koje se, čim se napusti gradić, svija uska klisura, idealna jedino za pogled iz zraka i kakav zip-line. Na ne znam kojem kilometru naići ću na svetište „Križ“, poznato i pod imenima Stijena križ i Crna stijena, pred kojim zastanu mnogi što hodočaste u Rilski manastir. Voda izvire između dvije kamene litice i tvori sutjesku toliko usku da je nemoguće naći kut za fotografiranje. Legenda kaže da se sveti Ivan Rilski pretvorio u sokola i pobjegao neznanim progoniteljima te zastao odmoriti u sigurnom skrovištu između stijena. Umoran od bježanja, napio se kišnice sakupljene u dnu stijena, nakon čega je s tog mjesta šiknuo izvor. Usput se posvađao s gavranima i svrakama koji su jatomice letjeli za njim i time ga odavali pa ih je prokleo da ne mogu letjeti uz liticu. Stotinama godina običaj je da vjernici dolaze ovdje u dane između uskrsa i Đurđevdana, i to prije izlaska sunca, kako bi se napili vode i umili se njome. Za zdravlje koje će time zadobiti bacaju novčiće u rupu iz koje se pojavljuje voda i pećinicu kite cvijećem. Također beru ljekobilje oko pećine, vjerujući da ima ekstra ljekovitu moć, kao i „srebrni“ kamenčići, ustvari, ako se imalo razumijem u geologiju, primjese neke od željeznih ruda. Za vjerujuće su sjajni kamenčići djelići zmije koju je svetitelj okamenio.

M.J. | Bljesak.info / Kapela svete Nedjelje

U neko doba otišlo se i korak dalje, pa je u obližnjem pripećku podignuta nadstrešnica-kapela svete Nedjelje. U njoj je na sve strane, čak i u rupama u stijeni, položeno na desetke ikonica i drugih zavjetnih darova, cvijeća, pa čak i komadi odjeće.

Između pećine i manastira još je stijena koje narod štuje još od antičkog doba. Impresivne, ponekad i čudnih oblika, a nerijetko i s nalazima keramike čak iz mlađeg željeznog doba. Jedno sedlo zbilja podsjeća na konjanika, pa je tako i nazvano, gudura iznad svetišta nalikuje pčeli, a pitoma životinjka je, zna se, za svetog Ivana Rilskog bila ništa manje nego posrednik između ovog svijeta i zagrobnog života.

Do manastira ću sresti samo još dva partizanska spomenika, jedan s puškom u ogromnom kamenom oblutku, drugi s isklesanim partizanom, te svetitelja osobno: s nezaobilaznom knjigom u ruci, visok nekoliko metara, strši iz bujnog raslinja na glavnoj raskrsnici između Stoba i Rile.

Rekoh da su ulaznice – sve se u manastirskom kompleksu plaća posebno – poskupe, a isto je i s danas gotovo praznim parkingom; neka, dakle, onaj ko ovdje želi spoznati svog Boga ne polazi bez solidne zalihe keša.

Već sama kapija kroz koju se ulazi u samostanski kompleks Rilske Svete Obitelji, uglavljena u desetak metara visok zid, nagovještava nešto nesvakidašnje. Majstori se zaradili lijevo od ulaza, UNESCO-ova tabla upozorava one koji su, ako takvih ima, „slučajno zalutali“, na to gdje su došli. Dabome da je, ako to uopće treba naglasiti, oslikan čitav ulazni „tunel“, dug nekoliko metara; s bokova su mu sobe s galerijama okrenutim prema unutarnjem dvorištu, kako je koncipiran kompletan manastir.

Predaja tvrdi da je manastir osnovao glavom i bradom sveti Ivan Rilski (876.-946.). Bilo je 10. stoljeće, svetac je živio pustinjačkim, isposničkim životom, a posjećivali su ga ljudi željni Božjeg nauka, ponajprije kaluđeri i drugi slični njima i njemu.

M.J. | Bljesak.info / Ikonostas rilske crkve

Kasniji svetac i, može se reći, otac bugarske nacije i bugarskog pravoslavlja, prvih 25 godina života proveo je kao obični čobanin. Bit će da su mu, uz plamene jezike Duha Svetoga, priroda i samotnjački život – u jednom zapisu kaže da u planinama Rile „nigdje nema žive duše osim divljih zvijeri“ – iscrtali cilj pa se odlučio zamonašiti. Ne znam postoji li u Bugarskoj, a vjerojatno postoji, knjiga legendi vezanih za Ivana Rilskog, ali ovdje, u putopis, sigurno ne mogu stati. Mnogi su, po predaji, ozdravljali njegovim zagovorom, pa ga prozvaše Čudotvorcem, a za takve se brzo i daleko saznavalo i puno prije medijskih kuća i interneta. Danas bi neki rekli kako je bio populist: bugarski car Petar I. prešao je 500 kilometara, koliko ima od tadašnje prijestolnice Velikog Preslava do Rile i pećine u kojoj je živio, ali ga Čudotvorac, jer je bio iskićen zlatom, nije htio primiti, dozvolivši mu samo da ga poizdalje vidi i pokloni mu se. Mislim, hej, odbiti cara! Prvotno je pokopan je ovdje negdje, pored manastira, ali je kralj, uzalud što mu je Ivan dao korpu, naredio da njegovi zemni ostaci budu preneseni u Sredec, današnju Sofiju. Tamo je i mrtav nastavio ozdravljati, kako obične ljude, tako i krunisane glave, pa su sačuvani zapisi o ozdravljenju bizantskog cara Mihajla I. Komnina Duke, osnivača Epirske despotovine. Prvi je Bugarin službeno proglašen svetim.

Manastir je najposjećenije odredište u cijeloj Bugarskoj i to valjda govori sve. Eno ga i na novčanici od 1 leva, a UNESCO ga nije, kao mnoge druge znamenitosti, na svoj popis stavio nekad u novije doba već još 1983. godine. Čitavo ogromno dvorište okruženo je, na isti način na koji opisah ulaz, četverokatnim zidom koji tvori više od 300 monaških ćelija i drugih manastirskih prostorija, a sve je izvedeno u stilu tzv. bugarske renesanse, rođene nakon oslobođenja zemlje od Osmanlija, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće.

Od Osmanlija je manastir, dakako, više puta rušen i paljen, a prvi put nakon njihove okupacije ovih krajeva. Tada ga je dao obnoviti (Srbi kažu srpski, Bugari kažu bugarski) feudalac Hrelja Dragovola i iz tog vremena je, ako sam dobro povezao stvari, najstariji sačuvani dio kompleksa, Hreljin toranj, podignut 1334. i 1335. godine. Hrelja je – neki ga smatraju potomkom ovdašnjih Ohmučevića – i lik naših narodnih pjesama, isti onaj Relja Krilatica ili Relja od Pazara što ga navode kao pobratima Kraljevića Marka. Hreljina kula, visoka 23,60 metara, s gotovo dva metra debelim zidovima, u biti je obrambeni dio manastira, monaško sklonište u nevolji, o čemu svjedoče i puškarnice te rupe za izlijevanje kipućeg ulja i katrana na napadače koji bi stigli do same kule. Povremeno je, u nemirnim vremenima turskog zuluma, bila i zatvor, a u mirno doba, što bi danas rekli, karantena, kako za zaražene i „sumnjive“, tako i za mentalno oboljele.

Gospođa koja me vodi navrh tornja pomalo žuri, a ja bih da „opipam“ freske po golim zidovima, ratničke oklope, puške, daske sa starim zapisima i mnogo što drugo. Na posljednjem, petom katu još u doba gradnje je uređena kapela Preobraženja Gospodnjeg s neobičnom ikonografijom i najstarijom sačuvanom slikom svetog Ivana Rilskog. Pogled na manastirski kompleks savršen. U vrijeme gradnje sadašnjeg samostana, malo prije sredine 19. stoljeća, kuli je dodan dvoetažni zvonik u čijem prizemlju sada radi suvenirnica. Posebno impresionira pogled na pet crkvenih kupola.

M.J. | Bljesak.info / Hreljina kula

Koju minutu kasnije naći ću se i u crkvi. Manastir je, da naglasim, zapaljen od Turaka i 1833., praktički do temelja, izuzev Hreljine kule, pa je iz temelja i građen. Najprije je, točno 500 godina nakon Hreljine kule, sagrađena crkva, za mene čudo neviđeno. Tri su oltara i dvije bočne kapele. U jednoj najljepši ikonostas koji dosad vidjeh: drvo, duborez, umjetnost nulte kategorije, usto optočen zlatom. Četvorica samokovskih umjetnika su ga gradila punih pet godina. Ispred ikonostasa jednostavan kovčeg s moštima svetog Ivana Rilskog, vraćenim iz Sredeca. Freske su radili najpoznatiji onodobni umjetnici, primjerice Zaharije i Dimitar Zograf, i bezbroj ih je, a mnogo je i onih sačuvanih iz starijih vremena, čak i iz 14. stoljeća. Na jednim vratima, uz grbove Bugarske, Srbije i Makedonije, stoji – ko zna zašto – i grb srednjovjekovne Bosne.

Mislim da bih u crkvi napravio stotine snimaka, ali neću nijedan. Zaštitari u elegantnim odijelima, danas ih je gotovo koliko i posjetitelja, odmah na ulazu će me uljudno zamoliti da foto-aparat, iako se vidi da nije upaljen, odložim na klupu, a pošto sam zbog foto-aparata „sumnjiv“, pridružit će mu se i mobitel. Znao sam u nekim sličnim situacijama prevariti čuvare, ali ovdje za to nema nikakve šanse, lakše bi „Hamasov“ špijun ušao u centralu „Mossada“. Razgledati, kažu, mogu koliko god želim, a fotografije, dodaju, mogu preuzeti s njihovih službenih stranica.

Isto će, malo potom, biti i u muzeju: ludnica prava šta se ima vidjeti, ali slikanja nema. Da ne nabrajam, izdvojit ću samo jedno. Rafailov križ napravio je istoimeni monah Rilskog manastira. E, sad, ima po crkvama i samostanima na tisuće ovakvih i onakvih križeva, ali je Rafailov svjetski raritetan: na njemu su, izrezanom iz komada drveta dimenzija 81 x 43 centimetra, urezbarena i izrezbarena 104 biblijska i srodna prizora i 650 minijaturnih, uglavnom ljudskih figura. Jasno, nije ga mogao izraditi drugačije nego pod povećalom. Potrajalo je 12 godina, do 1802., a taman nekad kad je križ bio dovršen, monah Rafailo nepovratno izgubio vid.

Sto sreća pa niko ne brani fotografirati crkveni trijem, budući da su i freske u njemu radili isti majstori. Ima ih na desetke i izgleda mi kao da je zastupljen čitav nebeski zbor, sve do najnepoznatijeg, greškom kanobiziranog sveca. Tu su i biblijske scene, gdjegdje u formi stripa; avangarda koja nije znala da je to.

Sad se vraćam onom čiji spomenik spomenuh u Rili. Aleksi Rilec, iako tada već u poznim godinama, bile su mu 74, svom preostalom snagom se nakon posljednje paljevine dao na izgradnju crkve i manastira. Gradio je i prethodnu verziju, ali nije klonuo duhom nakon što je sav njegov trud pretvori u zgarište. Bog mu je dao da poživi 90 godina i doživi da glavni dio kompleksa bude onakav kakvim ga danas vidimo, mada je gradnja trajala još 12 godina, sve do 1862., a manastir postao – pazi sad! – najveća građevina na Balkanu!

M.J. | Bljesak.info / Raj u stripu

Treća bitna ličnost Rilskog manastira, uz svetog Ivana Rilskog i majstora Aleksija, zove se Neofit Rilski (1793.-1881.). Osim teološkim naukom, pozabavio se i svjetovnim znanostima, a rezultat su, među ostalim, prva bugarska gramatika, prvi grčko-bugarski rječnik, prva aritmetiku na bugarskom i mnogo drugog što je bilo prvo. Na suvremeni bugarski jezik je preveo je i Novi zavjet. Konstantin Jireček s razlogom ga je nazvao „patrijarhom bugarskih učitelja i književnika“. Bio je, razmišljam dok stojim pored njegova groba, bugarski fra Ivan Frano Jukić.

Grobova ima još nekoliko, a zanimljivih detalja, dok se prošeta manastirskim klaustrom, mnogo, mnogo, mnogo: starih ploča, iz vremena izgradnje manastira, s natpisima i godinama, arheoloških eksponata s okolnog područja i kamenih ostataka nekadašnjih „verzija“ manastira, zidnih slika vezanih za oslobođenje od Turaka, izrezbarenih vrata i oslikanih prozora, uokvirenih tekstova o povijesti manastira, čudima i legendama vezanim za manastir i svetog Ivana Rilskog…

Zavirujem gdje god se može, nigdje nije od viška, a onda prolazim sa stražnje strane manastira. Potočić, most, mjesto za kavu i kapija slična ulaznoj, s godinom 1866. ispisanom na najvišoj točki. Djeluje da su graditelji krenuli od ulaza i ponosno ispisali 1866. kad su stavili točku na gradnju.

Dojmovi su nakon svega ne samo jaki već i „gusti“, prepleteni, čak i inspirativni. Nije bez razloga katolički papa Ivan Pavao II. poželio doći u pravoslavni Rilski manastir; što poželio, to i uradio, poklonivši se u svibnju 2002. godine moštima svetog Ivana Rilskog.